Trpeći Hrvat Bažulek

U koprodukciji zagrebačkoga kazališta KNAP i karlovačkoga Gradskog kazališta Zorin dom u Zagrebu je 16. prosinca na pozornici kazališta KNAP praizveden Dobri čovjek Bažulek, novi komad Nine Škrabea u režiji Georgija Para. Riječ je o vrlo dobroj predstavi i aktualnoj pučkoj satiri, pisanoj u stihu, kojom se Škrabe na satirično-humorističan način ruga našoj sve apsurdnijoj zbilji, koju je Paro izrežirao kao grotesku. Kao i u prethodnim predstavama Škrabe i Paro nam još jednom nude zrcalo, samo još veće, u kojemu se možemo, ako želimo, vidjeti kakvi smo, u kakvu svijetu živimo, što radimo, čemu težimo.

Kao i u mnogim dosadašnjim komadima Škrabe i ovaj put raskrinkava anomalije hrvatske stvarnosti; njezino nesnalaženje u vremenu i prostoru, njezinu hipokriziju, nerealne ambicije, licemjerje i traumatiziranost pojedinca u društvu bez skrupula... Ništa ne ostavlja po strani, ničemu se ne klanja, ni pred čim ne sustaje, sve mu je tema i jednako zanimljivo. Preko komedijskoga i dramskoga, komičnoga i satiričnoga, ironijskoga i grotesknoga slijedi i produbljuje svoju komediografsku kritiku društvene stvarnosti.

Dakle, sve ono što vidimo i osjećamo kao probleme naše sadašnjosti Škrabe transponira u svoj etablirani komediografski planet u kojem se, kako sam već napisao u tekstovima o njegovim komadima, zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. To je i sadržaj „humoreske nastale po motivima iz djela Petera Weissa“, kako je Škrabe nadnaslovio svojeg kerempuhovskog Bažuleka, koji je hrvatska inačica Weissove groteske Patnje gospodina Mockinpota.

Dobri čovjek Bažulek vrlo je aktualan hrvatski komad. Njegov realitet, pa i politički – simbolički naglašen dvama anđelima obučenima u SAD i EU zastave – živimo ili žive oni koji nas okružuju, koje susrećemo, o kojima čitamo u novinama. Čak i prezime Bažulek, nomen ist omen – u nekim hrvatskim krajevima ime za grah – slikovito prezentira karakter tog čovjeka, njegovu savitljivost.

Bažulek je klobučar, „mali hrvatski čovjek, dobronamjeran i susretljiv, nesiguran i tjeskoban, kotačić u globalnom i lokalnom mehanizmu... On je hrvatski Svatković (Jedermann). Čini sve što mu autoriteti nalažu, živi kako je propisano, uživa u svojim malim radostima, radi posao koji voli i nastoji plaćati sve svoje račune“, piše Škrabe u kazališnoj afiši.

Tako je sve do jednog dana kada se, nastavlja Škrabe, „nenadano našao u žrvnju vlastodržačke i pravno-korupcijske mašinerije. Izgubio je posao, stan i ženu te krenuo u tragikomičnu potragu za rješenjem svojih problema i za uzrocima svoje nezaslužene i nesretne sudbine. U toj potrazi susreće se s mnogim ljudima nahvao, ... s poslodavcima i vlastodršcima, političarima i menedžerima, poduzetnicima i bankarima, kamatarima i fiškalima, liječnicima i sucima, glasnogovornicima i portirima..., pa i lažnim i pravim Gospodom“.

U potrazi za pravdom, razumijevanje, istinom i rješenjem svojih problema, Bažuleka nesretna sudbina baca od nemila do nedraga, „izdaju ga i najbliži prijatelji te na kraju shvaća da mogućnost oslobađanja leži u njemu samom“. Nakon svih patnji i iskustava shvati da su „dobrota, iskrenost i osmijeh“ jedini odgovor svim tim ljudima nahvao.

Premda se u današnjem vremenu, iz pozicije svevlašća novca i moći, takav odgovor čini bezizglednim i nerealnim, on je zapravo jedina mogućnost malog čovjeka da barem na trenutak utječe na današnji Svijet, jedina šansa da taj Svijet promijeni. Na toj nadi Škrabe gradi kulminaciju i katarzu svojeg komada.

Škrabeov satirični i ironijski, „tipični terapeutski kerempuhovski teatar“, Paro iščitava i redateljski prispodobljuje ne samo kao realnu sudbinu malog čovjeka nego i kao otvorenu kritiku i lucidnu anamnezu svijeta utonuo u nemoral svake vrste. Precizno slaže čitljivu sliku postojećeg jednako svjetskog i hrvatskog konformizma, koji za svoje grijehe uvijek optužuje najnemoćnije, male ljude, kojima tako nameće jaram neslobode. To je scenografski minimalistički naznačio Aljoša Paro ideološkim, totalitarističkim simbolima; kantom za smeće oslikanom svastikom i petokrakom.

Izvedbeno kao kontrapunkt – ali i kao moguće suprotstavljanje današnjem globaliziranom svijetu ogrezlu u nepravdi, laži, korupciji, manipulaciji i mimikriji – redatelj suprotstavlja klauneriju i glumce klaune. Time ne samo da potencira opću krivnju svijeta nego i jasno apostrofira moć maske, njezinu iskonsku snagu iza koje se može sakriti sve i ništa. Klaunijadom tako postiže ne samo kazališni efekt već i naglašava snagu maskiranoga svijeta, njegovu trajnost i žilavost.

U “maskiranom” glumačkom ansamblu gegom, elastičnošću tijela i kreativnom uporabom maske u ulozi Bažuleka glumački odlično funkcionira Mladen Vasary. Tomu je prilagodio i karakter malog, jadnog čovjeka kojega su životne nedaće učinile grotesknom figurom u kojoj se zrcali društvena i individualna nemoć suvremenoga čovjeka. Njemu se po snazi glumačkog izražaja najviše približio Giulio Settimo, a uspješno su ih slijedili Ana-Marija Percaić, Iva Šimić i Nino Pavleković, glumeći mnoštvo likova. Zanimljive maske kreirao je Giulio Settimo, šminku Lucija Luketić, kostime Morana Petrović, video Peđa Gvozdić i glazbu Damir Šimunović.